Taman kad sam se zapitao je li u današnju arhitekturu moguće unijeti nešto istinski novo, pojavio se on - Shigeru Ban. Zato sam u proljeće 1996., otišavši sa svojim partnerom Vinkom Penezićem primiti priznanje na Shinkenchiku natječaju Jednostavnost/Složenost, bio vrlo odlučan u nakani da upoznam pobliže upravo toga japanskog arhitekta, čarobnjaka papira kako sam ga kasnije prozvao. U godišnjaku časopisa JA za 1995., u kojem je bio objavljen naš rad, prezentirana su i njegova tri nevelika, ali moćna paradigmatična zdanja - Kuća zidne zavjese, Kuća od namještaja i, naravno, Kuća od papira. Potonja je, s već tada prilično razvikanim izložbeno - veleprodajnim salonom Isseya Miyakea u koji nas je smjesta odveo budući da se nalazi nedaleko njegova ureda, davala do znanja da bi se karijera za japanske prilike tada izuzetno mladoga arhitekta mogla kretati u jednom vrlo prepoznatljivom, posebnom, ali i neminovno ortodoksnom pravcu. No kada smo se istim povodom ponovo susreli iduće godine, tadašnji nam je dobitnik nagrade za najboljeg mladog japanskog arhitekta pokazao svoje najnovije ostvarenje koje je odudaralo od dotada viđenog. Radilo se o višestambenome zdanju koje je funkcionalno, oblikovno, ali i tehnološki, u smislu građenja, željelo sačuvati bas sva gusto raspoređena postojeća stabla na datoj parceli.

Shigeru je to znao i uspio učiniti precizno i dosljedno, do zadnjega drveta, otkrivajući nam kako mu je inženjerska strana njegova, za jednoga arhitekta više nego skromnoga habitusa isto toliko važna, ako ne i važnija, od oblikovateljskoga. Prepoznatljivost je rukopisa, toliko dominirajuća u suvremenoj arhitekturi ustuknula pred vrlo jasnom zamisli života oko, odnosno između drveća. Njegova najnovija realizacija-Picture Window House, nastala nakon što su papirnata zdanja preskočila u veća mjerila (zahvaljujući djelomično i Freiu Ottou s kojim je surađivao na projektu japanskoga paviljona na EXPO-u 2000 u Hannoveru) i nakon što su temporalna zdanja (poput meni osobno najdraže crkve za Kobe) postala permanentnim i općeprihvaćenim (senti)mentalnim reperima, stoga me nije nimalo iznenadila.

Vrlo jednostavna zamisao lišena bilo kakve mistifikacije i neopterećena već viđenim (od Miesa do Craiga Elwooda) rezultat je toga nerva, o čemu će Shigeru reći: 'Prvi put kada sam kročio na lokaciju, moja je trenutna reakcija bila da uokvirim prekrasan pogled oceana koji se prostire horizontalno'. No, ne radi se ovdje o klasičnoj 'sobi s pogledom', već je premošćivanjem 20-metarskoga raspona čeličnom rešetkastom okvirnom konstrukcijom na gornjoj etaži, čiju cjelokupnu visinu zauzima, prirodi (pogledu) ostavljena mogućnost nesmetana prolaska kroz kuću. S jedne strane ocean, s druge šuma na vrhu uzvisine, te okolina, za japanske prilike čudesno i čudnovato nekontaminirana civilizacijskim uljezima, dale su arhitektu povoda za ekstravagantnu, ali istovremeno vrlo logičku i funkcionalnu zamisao. Iako Shigeru kuću naziva Picture Window House, mišljenja sam da se u ovome slučaju ne radi ni o kakvu kadriranju prirode, već o arhitektonskoj gesti par excellence, ustupku kojim će majstor ustuknuti pred apsolutnom ljepotom te obitavatelje smjestiti u njezin nesmetani protok. Čarobnjaku papira je ovdje, iz nevelike 'ljuske', uspjelo ovladati beskonačnom prostornošću te realizirati - pogled sa sobom.